Prijava zagađenja okoliša u BiH: prava građana i obaveze nadležnih organa

Zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš u Federaciji BiH nije stvar dobre volje lokalne uprave — to je, prema članu 3. Zakona o zaštiti okoliša FBiH, osnovno ljudsko pravo. Problem je što velik broj građana koji svakodnevno trpi dim iz obližnjeg pogona, zagađenu vodu ili nelegalnu deponiju uopšte ne zna da to pravo mogu aktivno tražiti — niti kome se obratiti kada nadležni organ šuti.

Pravo na zdrav okoliš: šta to znači u praksi

Zakon o zaštiti okoliša FBiH („Sl. novine FBiH“, broj 15/21) u članu 3. propisuje da svako lice ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao osnovno ljudsko pravo, te da je opšta dužnost svih da zaštite i poboljšaju okoliš za dobrobit sadašnjih i budućih generacija. Ovo nije deklarativna izjava bez pravne težine — zakon iz ovog načela izvodi konkretne mehanizme: pravo na informaciju, pravo na učešće u odlučivanju i pravo na pravnu zaštitu pred upravnim i sudskim organima kada je to pravo povrijeđeno.

Ključna načela na koja se možete pozvati

Ko sve može podnijeti prijavu ili se uključiti u postupak

Zakon posebno definiše pojam „zainteresovane strane“ — to je javnost na koju odlučivanje o okolišu utiče ili bi moglo uticati, uključujući udruženja građana koja djeluju na području zaštite okoliša i ispunjavaju zakonom propisane uslove. To praktično znači da prijavu ili primjedbu ne mora podnijeti isključivo vlasnik zemljišta pored kojeg je zagađenje nastalo — mogu je podnijeti i susjedi, mjesna zajednica, ekološka udruženja, pa i pojedinci koji dokažu opravdan interes za konkretno pitanje.

Zaseban propis za svaku vrstu zagađenja

Zakon o zaštiti okoliša FBiH postavlja opšti okvir, ali se za konkretnu vrstu zagađenja često primjenjuje i poseban propis, koji preciznije uređuje standarde, dozvole i kazne za tu oblast:

U praksi to znači da prijava upućena „pogrešnom“ organu rijetko propada — inspekcije za pojedine oblasti međusobno sarađuju, a organ koji primi prijavu izvan svoje nadležnosti dužan je proslijediti je nadležnom tijelu. Ipak, prijava upućena direktno nadležnoj specijalizovanoj inspekciji (za zrak, otpad ili vode) obično se brže obrađuje nego opšta prijava.

Okolinska dozvola: zašto je važno provjeriti da li postrojenje uopšte ima dozvolu

Veći privredni subjekti čija djelatnost nosi rizik za okoliš (industrijska postrojenja, veće farme, pogoni za preradu) dužni su pribaviti okolinsku dozvolu prije početka rada. Ako sumnjate da pogon u vašoj blizini radi bez takve dozvole, ili da krši uslove iz dozvole koju ima, to je samo po sebi osnov za prijavu nadležnoj inspekciji — nezavisno od toga da li ste u mogućnosti dokazati tačan obim ili vrstu zagađenja. Provjeru posjedovanja okolinske dozvole za konkretno postrojenje možete zatražiti upravo pozivajući se na pravo na pristup informacijama o okolišu, opisano u nastavku.

Kako prijaviti zagađenje: koraci

1. Zabilježite činjenice — lokaciju, vrijeme zapažanja, opis zagađenja (dim, miris, boja vode, vidljiv otpad), po mogućnosti s fotografijama ili video zapisom.
2. Ako je poznat izvor zagađenja (konkretno postrojenje, deponija, ispust), navedite ga — to ubrzava postupanje inspekcije.
3. Podnesite pismenu prijavu nadležnom inspekcijskom organu za zaštitu okoliša (kantonalna ili federalna inspekcija, zavisno od vrste i obima djelatnosti zagađivača).
4. Zatražite pisanu potvrdu prijema prijave — to je dokaz da ste postupak pokrenuli i osnov za dalje korake ako organ ne reaguje.
5. Pratite tok postupka i, ako je potrebno, dopunite prijavu novim dokazima.

Kome se obraćate — nadležnosti po nivoima

Nadležnost za nadzor nad zaštitom okoliša u FBiH podijeljena je između federalnog i kantonalnog nivoa, zavisno od vrste i obima djelatnosti koja je izvor zagađenja:

Ako nadležni organ ne reaguje

Zakon predviđa da svaka zainteresovana osoba, radi postizanja obeštećenja ili pravne zaštite, ima pravo na zaštitu i u upravnim i u sudskim postupcima. To znači da izostanak reakcije inspekcije nije kraj puta: stranka može eskalirati predmet putem žalbe nadležnom drugostepenom organu u upravnom postupku, a u slučaju štete ili opasnosti od štete po okoliš, nadležni tužitelj — kao i sama oštećena strana, prema opštim pravilima građanske odgovornosti — ima pravo pred nadležnim sudom tražiti zabranu ili ograničenje štetne djelatnosti, kao i naknadu štete.

Neočekivani ugao: pravo na informaciju vrijedi i bez sumnje na zagađenje

Većina građana povezuje ekološka prava isključivo sa situacijama kada je nešto već pošlo po zlu — kada se osjeti dim ili se vidi zamućena voda. Zakon ide korak dalje: pravo na pristup informacijama o okolišu postoji nezavisno od toga da li imate konkretnu sumnju na zagađenje. Svaki pojedinac i organizacija imaju pravo tražiti od organa uprave podatke o stanju okoliša u svojoj zajednici, uključujući informacije o opasnim materijama i djelatnostima koje se u njoj odvijaju — dakle možete, sasvim preventivno, prije kupovine nekretnine ili preseljenja, zatražiti podatke o tome kakva postrojenja i djelatnosti postoje u okolini i kakav je njihov ekološki profil, bez potrebe da dokazujete bilo kakav postojeći problem.

Najčešća pitanja

Ekološko pravo je jedna od rijetkih oblasti u kojoj zakon eksplicitno stavlja teret dokazivanja i troška na stranu koja stvara problem, a ne na onu koja ga trpi — načelo „zagađivač plaća“ postoji upravo zato da građanin koji prijavljuje zagađenje ne mora unaprijed brinuti hoće li sam snositi trošak sanacije ako se ispostavi da je zagađenje stvarno postojalo. Problem u praksi rijetko leži u samom zakonskom tekstu, koji je prilično jasan o pravima građana — leži u tome što malo ljudi zna da ta prava uopšte postoje, pa se zagađenje godinama trpi u tišini umjesto da se prijavi organu koji je po zakonu dužan da reaguje.

Izvori

• Zakon o zaštiti okoliša Federacije BiH, čl. 3. i čl. 11. — „Sl. novine FBiH“, broj 15/21

Ovaj članak ima informativni karakter i ne predstavlja pravni savjet za konkretan slučaj. Nadležnost i postupak mogu varirati zavisno od vrste zagađenja i kantona — za tačnu procjenu obratite se advokatu ili nadležnoj inspekciji.